Na toboganu ovih stranica je Bernard Vukas. Post Mortem. Bajdo, u svojim uspomenama, sjećanjima, sa svojom slikovnicom: bogatom, debelom, neponovljivom. Otvorena srca, kralj hrvatskih nogometaša. Po drugi put. Bliže, iskrenije. I prikladnice njegovih suigrača, od ranog djetinjstva do vrhunca u igrama za Hajduk, izabrane sastave, pa dva puta čak i jednog Kontinenta, koji su Englezi uvijek oslovljavali: "Rest of the World". Ostatak svijeta. I taj je "ostatak", s Bajdom kao barjaktarom, slamao staru slavu gordog Albiona...

Toliko je toga još uvijek "živoga" u svakoj riječi subesjednika. Nije li Vinko Cuzzi, pravnik, pravedni sudac, najbliži čitavoj istini? "Bajdo je živ!" I jest! Njegova ležernost u izvedbi, ali srćanost u pothvatu, ostaju pojam. To nije imao nitko. Ili, malo tko.

Oni koji su ga gledali - oh, ti sretnici! - podsjetit će se na njegove "velikane", oni koji nisu imali tu sreću - jer je vrijeme bilo njihov neprijatelj - kroz ove stranice dobit će na kratko odškrinuta vrata slave, koja se živi jednom u sto godina. Vjekovno. Jedna je bogodanost našla u ovoj knjizi visoki podsjetnik, ne samo klase Bajde Vukasa, već i silu i snagu Hrvata, nogometaša. Našem su svijetu ta lopta, taj nogomet, u prvom redu - urođeni. Na našim malim ali časnim i junačkim prostorima, postotak genijalaca je užasno visko. Vjerojatno i najviši u svijetu. Jedan od tih "untouchables", nedodirljivih, je i Bajdo.

Čast mi je da je njegov sin Zdeslav baš meni povjerio još jednu Bajdo priču, mojim sjećanjima, mojem napisu. A koliko mi je puta, vukasovski, znao reći, Bajdo, uz kavu, uz njegov vječni amaro: "Pa vi, Magdić, ništa ne znate o nogometu..." A onda bi zajedno derali razmišljanja koja nisu bila ni njegova ni moja. Zajednička! Bilo je ugodno, divno, veliko živjeti i tražiti istinu - narodnosnu i nogometašku - uz Bajdu.

(ulomak iz knjige "Tako je živio i igrao Bernard Vukas Bajdo)